Djeca i religija – kako djeca shvataju religiju

Da li ste religiozni? Da li redovno idete u crkvu ili neku drugu bogomolju? Kako Vi shvatate i razumijete Boga i religijske priče iz Biblije ili neke druge vjerske knjige? Ovaj članak nije o tome kako Vi, kao odrasla i formirana osoba, shvatate religiju i Boga nego kako to vide naši najmlađi, da li vjeruju u Boga i da li ih uopšte zanima religija.

Sve počinje u porodici

djeca i religijaUkoliko uža ili šira porodica nije religiozna, nije realno očekivati da djeca imaju ikakvih dodirnih tačaka sa religijom. Ovakve porodice ćemo preskočiti jer je tema shvatanje religije, a ne totalno nepoznavanje iste. Pokušajmo shvatiti djecu kao komad gline. Što su djeca mlađa, to se njima lakše upravlja, lakše je njima manipulisati, tj. glinu je lakše oblikovati. Ovo je period u kome su djeca dovoljno svjesna da mogu normalno razmišljati, ali su veoma podložna uticaju odraslih. To je period od treće do šeste godine. U tom periodu većina djece ima fazu psovanja što je direktan uticaj odraslih. (Redakciju zanima da li postoji djed kome nije drago kada unuče sočno opsuje babi ili komšiji majku ili oca!) Međutim, kako vrijeme prolazi, glinu postaje sve teže oblikovati i oblici koje ste nekada lako pravili sada se više ne mogu napraviti! Ličnost počinje da se formira. Dijete je sve teže nagovoriti da radi ono što mu se kaže ako ono to ne želi.

Djeca i religija – kako djeca shvataju Boga i religijske priče?

djeca i religijaNastavak teksta će biti priča iz ličnog iskustva. Upoznajmo prvo likove ove priče: dječak koji ima osam godina, djevojčica koja ima sedam godina i odrasla osoba koja ima trideset godina. Dječak i djevojčica su brat i sestra, jednako odgajani. Odrasla osoba sam ja – njihov ujak! U široj porodici postoji jedan dio koji ima veliki uticaj na djecu i veoma su religiozni što je imalo za posljedicu veliki uticaj na djecu po pitanju religije. Još kao mali, oboje su jednako vođeni u crkvu i naučili su osnovne molitve (Oče naš i Vjerovanje) što je po meni fascinantno jer ih to automatski stavlja u mali postotak stanovništva koji ih znaju (bez uvrede). Sa četiri godine oni su ih znali perfektno. Razgovor se vodio dok smo prolazili pored jedne katoličke crkve. Pošto se razgovor dotaknuo i odnosa Srbi-Hrvati, fokusiraću se samo na priču o religiji, a međunacionalnu mržnju ću ostaviti za neki drugi put. Na moje pitanje da li još uvijek vole ići u crkvu dobio sam zanimljiv odgovor. “Ne volimo više, dosadno nam je tamo i moramo da stojimo pa nas bole leđa”.  “Pa što idete? Što ne kažete to da vam se tamo ne svidja i da vam je dosadno?” “Nećemo da se odrasli ljute na nas.” Na moje pitanje šta misle da li je to istina što čuju o Bogu i da li su religijske priče istina, dobio sam različite odgovore. Dječak:”Ne mogu ja to objasniti, to je kao da je to nekako nevidljivo i svuda oko nas. I bilo gdje da se ode Bog te uvijek može vidjeti šta radiš.” “A priče?” “One su se stvarno dogodile.” Djevojčica je rekla: “Ja mislim da je to sve izmišljeno. Kako neko može da bude na sto mjesta odjednom.” Ovi odgovori su me malo ostaviti zatečenog. Kako se “odjednom” desila tolika razlika u odnosu prema religiji? Kako jedno i dalje totalno vjeruje, a drugo totalno ne vjeruje? Da li je u pitanju genetika ili jednostavno nezainteresovanost za određenu temu? Da li je dječak povodljiviji ili poslušniji u odnosu na djevojčicu? Ovo me navelo da se zapitam da li uopšte treba na bilo koji način uticati na djecu u toku rane faze odrastanja pošto će kad tad njihova ličnost doći do izražaja i pokazati interes za određenu temu. Možda je najbolje djecu pokušati približiti religiji ali ih ne forsirati na nešto kada više ne budu zainteresovati za tu temu.